Turistička zajednica
grada Opatije

Šetalište Carmen Sylve

Kako je šetalište nastalo: priča o izgubljenom kralju i lukavom županu

Rumunjski kralj Karlo, gost vile Amalia, izgubio se jednom zgodom za svog svakodnevnog jahanja u šumi negdje pod Veprincem (vjerojatno 1896., tijekom svog prvog boravka u Opatiji). Bijesan, drugoga je jutra otišao ravno kotarskom glavaru, barunu Arturu von Schmidt-Zabiérowu, po objašnjenje zašto putovi nisu uređeni i označeni. Kada se lukavi Zabiérow diskretno potužio da za te stvari nema novaca, Karlo je galantno položio na stol popriličnu svotu koja bi imala poslužiti toj svrsi. Novac je dobro utrošen: šetalište je dovršeno 1901. godine.

Schmidt-Zabiérow, pasionirani lovac na šljuke, bjeloglave supove i dupine, stanovao je inače u kući koju mu je pored današnje gradske Vijećnice projektirao Karl Seidl (vila Schmidt-Zabierow ili Brüll, M. Tita 1), a pokopan je u obiteljskoj grobnici na voloskom groblju, zajedno s ocem, zemaljskim poglavarom Koruške.

Mala fortica i stijena kraljice Elizabete

Karl Eitel Friedrich von Hohenzollern-Sigmaringen (1839.-1914.) postao je 1866. rumunjskim knezom, a 1881. i kraljem, uzevši ime Karlo I. U Opatiju je prvi puta došao travnja 1896. i odsjeo u vili Angiolina zajedno sa svojom ženom, Elizabetom (1843.-1916.), glazbenicom, slikaricom i književnicom znanom i pod pseudonimom Carmen Sylva. Rumunjski će kraljevski par biti redoviti posjetitelj Opatije, sve do smrti Karla 1914. Elizabeta, rođenjem princeza zu Wied, prijateljica svoje imenjakinje, austrijske carice, nadživjet će svoga muža samo za dvije godine.
U austrijska vremena, dva su opatijska šetališta nosila ime po rumunjskom kralju - König-Carol-Waldweg i König-Carol-Promenade. Poslije Drugog svjetskog rata, šumsko je šetalište preimenovano u Zora, po društvu i zgradi koji su od 1889. do danas igrali značajnu ulogu, najprije u jačanju narodnjačkog duha a kasnije u društvenom i kulturnom životu Opatije.

Potkraj XX. stoljeća, šetnica je preimenovana u Carmen Sylva, po rumunjskoj kraljici i ženi glavnog sponzora uređenja šetališta.

Mala fortica, kako je svi u ovom kraju zovu, vidikovac je izgrađen na Stijeni kraljice Elizabete (Königin Elisabeth Fels). Ploču s natpisom Carmen Sylva Ruhe, pak, valja tražiti nad kamenom klupicom ispod vidikovca. Izgleda da je negdje u neposrednoj blizni postojala i "Goetheova klupa", ali se ona može naći još samo u starim vodičima. Nije isključeno da je stajala na maloj uzvisini iza prvog zavoja puta, odmah nakon napuštanja Male fortice. Ovdje je na stijeni još uvijek vidljiv trag ploče na kojoj su možda stajali uklesani Goetheovi stihovi:

Ako Ti se u glavi  i u srcu vrti,
Za Te nema bolje stvari!
Jer ne zavređuje nista osim smrti
Tko za ljubav i lutanje već ne mari.

Vela ravan

Na ovoj zaravni, gdje livada djeci služi za igralište, nedavno je obnovljen francuski natpis u stijeni, koji bi imao veličati kvalitete rumunjske kraljice Elizabete:                    

Svagda i za sve dobre i prijatelje.
Siromašni je poznaju darežljivu,
patnicima ublažuje rane,
umijeću umjetnosti prava je kraljica.
Njena su dijela pravi dokaz toga.
Lijepo i plemenito izdvaja njene čini.
Njeno ime u daljini ponavlja jeka,
pronaći ćete ga na ovom mjestu počinka.

Očigledno, zlatna su slova nekada imala i drugom bojom istaknuta slova imena Elizabete, ali to danas više nije prepoznatljivo.

Flora

Lovor
Obični lovor (Laurus nobilis) je zimzelena vrsta drveta u obliku grma ili višeg stabla. Listovi su duguljasti, ušiljene baze i vrha sa cjelovitim ali povijenim rubovima. Nemaju dlačice već su glatki i kožasti te sadrže eterično ulje koje se upotrebljava u pučkoj medicini. Cvijeta u proljeće kada se ukrase sa žućkastim cvjetićima skupljenim u cvatove. Postoji muško i žensko drvo. Plodovi su jajolike bobice tamno zelene do plave boje. Lovor je podrijetlom iz zapadne Azije, a danas je raširen na obalama Sredozemlja. Lovorove šume oko Opatije smatraju se najljepšima na svijetu. 
"Lovor je za Opatijce, inače, bio što i bizon za prerijske Indijance. Dok je živio, bio je zaštita od sunca i izvor kisika. Lišće se ujesen skupljalo, navrezivalo na nit i u velikim kožnatim kompozicijama predavalo na otkup (20-30 krajcara po kilu), dodavalo se jelu, ostavljalo među niskom smokava za sušenje. Djeca su sakupljala plodove, lumber, i prodavala ih u Rijeku kao sirovinu za ulje. Kada su posjekli lovor, stari Opatijci imali su drva za potpalu i lisnate grane za pokrivanje brenti (kanta s vodom) i krovova. Riječani su Opatijce nazivali lovorskim majmunima – maccachi di lauro, tumačeći navodno čudno ponašanje lokalnog puka utjecajem lovora".

Šparoga
Šparoga ili šparožina (Asparagus acutifolius) je biljka penjačica iz porodice ljiljana (Liliaceae). Ima dobro razvijenu podzemnu stabljiku. Vanjski izbojci su zelene boje sa sitnim ljuskavim listićima na vrhu izdanka. S vremenom biljka dobije i igličaste tamno-zelene, oštre i tvrde listove pomoću kojih se penje. Cvjetovi su sitni a plod je crvena boba. Rasprostranjena je po Sredozemlju u toplijim šumama i šikarama. Mladi izbojci u ovim krajevima vrlo se često koriste kao namirnica od koje se priprema juha ili se dodaje prženim jajima i drugim jelima. Beru se u proljeće, kada čitava obitelj zalazi u šumu i natječe se u branju, a "dobro oko za šparogu" u staroj se izreci povezuje s vještištvom. U susjednom se Lovranu organiziraju i "Dani šparuga" s odgovarajućom ponudom u ugostiteljskim objektima.

Kesten
Pitomi kesten (Castanea sativa), visoko je i snažno drvo iz porodice bukvi (Fagaceae). Podrijetlom iz Male Azije, rasprostranjen u čitavom umjerenom pojasu. Najpoznatija sorta pitomog kestena  dobivena oplemenjivanjem i selekcijom kroz dugi niz naraštaja je Marun. Marunska sorta pitomog kestena odlikuje se plodovima koji su krupniji i slasniji od plodova običnog pitomog kestena a beru se ujesen. Valja napomenuti kako postoje "2 tipa" maruna. Prvi je "branac" odnosno marun koji se bere kada padne bez žajica (bodljikava kupula u kojoj se nalazi jestivi dio ploda). Taj tip maruna nije trajan za držanje i namijenjen je brzoj uporabi. Drugi tip zvan "dubenac" kasnije sazrijeva, sakuplja se u hrpe (ostaje u žajicama), pokriva granama i ostavlja dozrijevati još mjesec dana; prirodno je konzerviran, duljeg je vijeka za uporabu (do Božića!) te je kvalitetniji i skuplji. Ekstrakt lišća primjenjivao se protiv kašlja hripavca. Maruni se jedu kuhani ili pečeni, ali se od njihova brašna može spremati i kolače i kreme. U Lignju, Lovranu i Dobreću krajem listopada mještani naveliko slave ovaj plod kroz manifestaciju zvanu "Marunada".

Fauna

Puh
Sivi puh (Glis glis) mali je šumski glodavac, dugačak do 20 cm s kitnjastim repom zbog kojeg ga se često zamijeni sa vjevericom. Pepeljasto sive je boje, bjelkast ispod vrata i po trbuhu. Aktivan je noću a hrani se biljnom hranom, plodovima stabala (bukvica, žir, orah, lješnjak...) i insektima. Preko zime spava zimski san u nekoj duplji ili kamenoj šupljini gdje se i inače najčešće skriva od grabežljivaca. Puhovi se pare jednom godišnje u periodu od svibnja do lipnja, a ženka nakon 30 do 32 dana na svijet donosi 2 do 7 slijepih mladunaca. 
Životni vijek im je oko 9 godina. Ljudi ga love radi mekog gustog krzna i mesa koje se priprema kuhano, pečeno ili, najčešće, kao gulaš.

Jež
Tamnoprsi ili zapadnoeuropski jež (Erinaceus europaeus), sisavac je iz reda kukcoždera. Ima tamnije obojeno tijelo, a naročito prsa, po čemu je i dobio ime te bodlje na leđima. Jako mišićje omogućava mu da se u opasnosti savije u klupko s bodljama uperenim na sve strane.  Naseljava pretežito šumovita područja s niskom vegetacijom, ali je također čest na travnjacima, posebice onih u blizini šumaraka, živica i grmlja. U Alpama se može naći do visine od 2000 m u području zone klekovine bora, ali ne i iznad granice drveća. Živi na tlu, u koje se ne ukopava, ne penje se po drveću. Pretežito je aktivan u sumrak i noću, ali ponekad se može vidjeti i danju, naročito tijekom jeseni. U našem području nepovoljno zimsko razdoblje provodi u stanju hibernacije (zimskog sna) ispod lišća ili u nekoj duplji. Nerijetko stradava na prometnicama. 
Kod nas još dolazi bjeloprsi ili istočnoeuropski jež (Erinaceus concolor) koji je izgledom i veličinom vrlo sličan tamnoprsom ježu od kojeg se razlikuje jasno uočljivim svjetlijim prsima, u kontrastu prema tamno obojenom trbuhu.

Kos
Kos (Turdus merula), ptica je pjevica iz porodice drozdova (Turdus). Jedna od najčešćih europskih ptica, repa duljeg od ostalih drozdova. Odrasli mužjak je jedina potpuno crna ptica sa svijetlo narančasto-žutim kljunom. Ženka je tamno smeđa sa slabo ispjeganim prsima i crnkastim kljunom. Pjev je ugodan i frulasti. Česti zovovi uključuju "čuk, čuk" koje razvija u glasno kreštanje kad je uznemiren; stalno "pink, pink" kada ide na noćilište ili nasrće na predatora te visoki otužni "tsiii". Leti ravno, brzo s raširenim repom. Skakuće, trči i stoji s nagnutom glavom osluškujući crve. Često ga možemo sresti u šumskim predjelima, šikarama, vrtovima, voćnjacima ali i gradskim parkovima. Vrlo je čest u selu i u gradu. Gnijezdo gradi od suhih vlati isprepletenih preko blata.

Vela fortica i Opatija kao terensko lječilište

U blizini naselja Varljeni podignuta je na 180 metara nadmorske visine "Vela fortica" (Zorin vrh iliAurora-Höhe). U neposrednoj blizini 1904. je otvorena i gostionica.

Zahvaljujući planovima bavarskog liječnika Maxa Josepha Örtela, opatijske su šumske staze bile precizno izmjerene, s označenim desetminutnim udaljenostima i klupama za predah. Šumsko šetalište kralja Karla u vodičima je označavano kao "Put I. i II. reda", što je značilo da se šetač kreće po ravnom ili uz manji nagib, a ukupna dužina hoda procijenjena je na oko sat i pol.

Profesor interne medicine Max Jospeh Örtel (1835.-1897.), izumitelj laringostroboskopa i otkrivač spora difterije, boravio je više puta u Opatiji i objavljivao radove kojima je ustoličio Opatiju kao "terensko lječilište" (Terrain-Curort).