Turistička zajednica
grada Opatije

Veprinac

Baš kao Volosko, i Veprinac je bio značajno središte mnogo prije nego što je nastala turistička Opatija. Izgrađen je vjerojatno na temeljima pretpovijesne gradine, a porijeklo imena obično se dovodi u vezu s biljkom veprinom koja ovdje raste u izobilju. U povijesnoj baštini Veprinca svojom se važnošću posebno ističe Veprinački zakon iz 1507. godine, kojim su regulirani tadašnji običaji i propisi.

U stari grad ulazi se kroz gradska vrata s tri otvora u sklopu nekadašnje zgrade veprinačkog komuna. S desne strane ispred vrata nalazi se gradska loža, a lijevo je crkva Sv. Ane s natpisom iz 1442. godine, u kojoj su nedavno prilikom radova otkriveni ostaci zanimljivih fresaka koje tek treba detaljno istražiti. U prostoriji desno od gradskih vrata uređena je etno-zbirka koja posjetiteljima predstavlja predmete, alate i dokumente kojima se ilustrira nekadašnji život ljudi na ovim prostorima.

Uspon kamenim stubama do ulaza u dvorište župne crkve Sv. Marka odakle se pruža jedinstven pogled na Kvarner i Opatiju s morske strane i planinu Učku u zaleđu, okoliš crkve u kojemu kao da je vrijeme stalo – to je Veprinac, drevni gradić iznad opatijske rivijere u kojemu na svakom koraku osjećamo nostalgični duh prošlih vremena. Baš kao što je zapisano u stihovima lokalnog pjesnika Josipa Stanića – Veprinac je "samo dva prsta do neba"!

 

ETNO ZBIRKA

Etno zbirka je smještena u općinskoj kući „komunšćici“. Predmetima koji su sakupljeni i izloženi, pokušalo se prikazati nekadašnji način života u Veprincu. Mještani Veprinca (ili čakavski Leprinca), bavili su se većinom poljodjelstvom i stočarstvom, sijali su raž, pšenicu, ječam i zob, uzgajali smokve, masline, jabuke, orahe, kestene i vinovu lozu, te uzgajali ovce, kokoši, koze i, kasnije, goveda i konje.
 
Svaki komadić zemlje se obrađivao, a vrtovi i vinogradi stepenasto su se nizali prema moru, što se može vidjeti na starim fotografijama. Zbog brdovitog i nepristupačnog terena sve potrepštine ljudi su raznosili na leđima. Sijeno su donosili sa sjenokoša u brdima kao  i drvo za ogrjev, a gnojivo su raznosili u koševima, vrlo često, i na dosta udaljene vrtove. Nakon razvoja turizma na isti su način veprinačke žene opskrbljivale opatijske pansione i domaćinstva. S razvojem opatijskih hotela, već početkom 20. st., dolazi do veće potrebe za drvom i ugljenom kao glavnim izvorom energije, pa započinje doba jače eksploatacije veprinačkih šuma i bavljenje stanovništva šumarstvom.